Ezan

149,00 kn

Kategorija

ISBN

978-953358052-4

Autor

Nakladnik

Godina izdanja

2018

Broj stranica

384

Dimenzije

150mm x 225mm

Uvez

tvrdi

Opis

Koji su to ključni elementi koji oblikuju našu osobnost od najranije dobi? Koja su to ključna sjećanja koja prizivamo u smiraj života? Godina je oko 1530. i negdje blizu bosanske Jablanice turski danak u krvi plaćen je životom malenog dječaka Luke. Istrgnut iz ruku majke čije je ime zaboravio i bačen u nepoznatu sredinu čiji jezik ne govori, Luka postaje Ibrahim. Na putu da postane nemilosrdan ratnik Turskoga Carstva Ibrahim usvaja osmanske vrijednosti, gotovo bespogovorno prihvaćajući nove majčinske i očinske figure, njihov jezik, znanje i vještine te islamsku vjeru. Dok se njegovo vrijeme bliži kraju, svoju životnu priču podijelit će sa svojim sinom. Osvrće se na velike ljubavi, nezaboravna prijateljstva, bezbrojne bitke od Anatolije do Sigeta, kao i značajne susrete s velikim osobnostima poput Sulejmana Veličanstvenog. Ipak, Ibrahim će odbiti sve blagodati koje dolaze s osmanskim dvorom – zbog vlastite vjere u ljude.

Duboko liričan, stilski i strukturno doveden do savršenstva, obogaćen poetskim slikama zaboravljene turske Slavonije šesnaestog stoljeća, Ezan Ivane Šojat roman je o ljudima i čovjekovu dobru i zlu, o nama danas koji se i ne razlikujemo toliko od ljudi iz šesnaestog stoljeća. Ovaj roman, koji u svom naslovu poziva na molitvu, poziva prije svega na razumijevanje i vjeru u čovjeka.

“Malo ih je, sinko, koji se bune. Ne zato što je svima dobro, nego zato što je strah uvijek nekako jači od patnje. Strah da će biti gore, strah od smrti, strah od Boga. A đauri se svoga Boga boje. Kažem da je taj Bog njihov, premda je i naš, premda u konačnici ne znam čiji sam ja, jesam li od onih koji su me rodili, ili od onih koji su me u čovjeka podignuli. Zato ponekad ni sam ne znam. Ponekad se sjetim blijedoga Isse na križu i čini mi se kako čujem da me netko za oluje plaši njegovim Ocem, Bogom Velikim. I tu strahu nije kraj: prije odlaska u dženet duše đaurske prvo moraju kroz mjesto što ga nazivaju čistilištem. Ondje borave stotinama, tisućama godina kako bi okajali grijehe što su ih počinili uglavnom tijelom. Oni koji za njima ostaju zato pale svijeće, mrmljaju molitve, a, tako mi svega, i plaćaju danak Crkvi kako bi ih što prije izbavili iz muka. Jer: ondje su muke. Čak i za dječje duše koje se nisu imale vremena ukaljati. Đauri se boje i šute, ali ne svi jednako. najmanje najviše i šute. I trpe.”