Opis
Napokon o poticanju razvoja u obitelji piše majka! Neopterećena nastojanjem da od svoje djece stvori genije, nego odlučna da na najbolji način udovolji njihovoj znatiželji, da ih opremi najdivnijim oruđima za istraživanje svijeta, Cécile Loupan govori o svojoj obitelji koja je primijenila zadivljujuć eksperiment ranog poticanja razvoja, o svojim kćerima s kojima je uspjela izgraditi poseban i intenzivan odnos. Otkrivajući nam svoje «tajne», ova ih majka oblikuje u praktične upute spremne za trenutačnu primjenu. Ona ne pretendira na rješavanje svih pitanja dječjeg odgoja i ne nudi recepte za «stvaranje malih genija». Njezin je cilj pružanje savjeta roditeljima koji svojoj djeci žele usaditi osnove pomoću kojih će ona u životu imati mnogo više mogućnosti; roditeljima koji žele da njihova djeca, kada odrastu, u svemu budu slična svojim vršnjacima, osim što će «u njihovim tobolcima biti više strijela». Zar postoji netko tko to ne bi želio za svoje dijete? Bez obzira na to kojim putem mlada osoba odluči krenuti kada odraste, čime se odluči baviti u životu i do kojeg stupnja unapređivati svoje formalno obrazovanje, bit će u ogromnoj prednosti i pred njom će se pružati mnogo više životnih mogućnosti ako: ima razvijeno i fleksibilno mišljenje; poznaje bogatstvo materinjeg jezika i tečno govori nekoliko stranih; razumije se u glazbu i likovnu umjetnost; voli čitati ne isključivo radi razonode, nego radi stjecanja novih znanja i radi uživanja u vrhunskim djelima svjetske književnosti; poznaje kulturu i povijest svijeta i vlastitog naroda; redovito vodi brigu za vlastito tijelo i održava tjelesnu kondiciju. Takve životne osnove usađuju se u ranom djetinjstvu, u obitelji, u dubokom i bliskom odnosu između malog djeteta i njegovih roditelja ili onih osoba koje ih neposredno zamjenjuju.
Iz knjige:
Predgovor
Prilika da upoznam Cécile Brahy-Loupan pojavila se kada sam je, zajedno s Jacquesom Pradelom, pozvala na radiopostaju France-Inter kako bi sudjelovala u programu posvećenome pitanjima dječjega odgoja.
Razgovarali smo o temi rane djetetove sklonosti prema čitanju. Cécile Brahy-Loupan spada među one rijetke ljude koji su odmah osjetili razliku između mališanove urođene «sklonosti» igranju riječima i «poučavanja» djeteta čitanju. Pazite, pišem razvoj «sklonosti», a ne rano «poučavanje» čitanju. Riječ «poučavanje» sadrži u sebi ideju napora, što je nespojivo s malim djetetom, pa kako u Europi tako i preko oceana izaziva buru negodovanja popraćenih zahtjevom da se «malenima omogući pravo na djetinjstvo». Problem je u tome što danas, nastojeći da ne preopterećujemo djecu školskim gradivom, upadamo u drugu krajnost - ne zadovoljavamo njihovu ranu znatiželju.
Zato se mala djeca izrazito dosađuju. U našem društvu najviše se dosađuju «toddlers», kako ih zovu Amerikanci, odnosno mališani u dobi od godinu i pol do tri godine.
Neslomljive, iznimno složene i ekstrastimulativne raznobojne plastične igračke ne izazivaju u njima osobito zanimanje. Odnosno, budimo iskreni: takve ih igračke zabavljaju točno tri minute. Kutija u koju su upakirane - četiri. Lonci u kuhinjskom ormariću zabavljaju ih mnogo dulje.
No, postoje stvari koje u male djece doista pobuđuju živo zanimanje. Mališani, primjerice, izvrsno znaju kako pomoću daljinskog upravljača mijenjati sliku na malom ekranu i ne zamara ih uvijek iznova ponavljati «Halo» u telefonsku slušalicu te pritiskati tipke na raznim aparatima. I ništa ne pomaže: ni lupkanje po prstićima, ni raskošan telefon-igračka u obliku ružičastog Mickeyja koji ste im darovali u nadi da će zamijeniti onaj pravi; i neprestano pokušavate uloviti barem dvije minute mira a da se pri tome ne odreknete tako teško stečenih uređaja.
Dijete možete nakratko smiriti jedino tako da zajedno prelistate posljednji broj «Babara»*, objašnjavajući mu pri tome svaku ilustraciju, ili da pustite snimku djetetove omiljene emisije «Brojke i slova».
Većina se male djece obožava igrati pisanim i govorenim riječima te tako bez ikakve svjesne namjere stječu osnovu vještine čitanja, no ta vještina nažalost ne napreduje jer ih nitko ne podržava u tom otkriću. A kako je djetetu koje je do svake spoznaje prisiljeno dolaziti vlastitim snagama?! Pukim skupljanjem mrvica među sadržajima namijenjenim odraslima…
To je sudbina mnoge znatiželjne djece koja na boci znaju pročitati «Coca-Cola» mnogo prije nego što ih učiteljica počne poučavati čitanju vrlo dosadnih tekstova. Ipak, sasvim je vjerojatno da će djeca, kada dosegnu dob spremnosti za školu - a to znači sa šest godina - izgubiti entuzijazam. Zato što se žudnja za spoznajom, koja je u određenom razdoblju prirodna za dječji mozak, poklapa s lakoćom usvajanja znanja koja ubrzo zatim nestaje. Stoga djetetovoj znatiželji nužno morate udovoljiti u trenutku kada se pojavi.
Upravo tu zadaću ispunjava predana majka Cécile Brahy-Loupan dok podiže svoje dvije kćeri. Upoznali smo ih kada je jedna od njih imala dvije, a druga tri godine. Iz čiste su zabave prepoznavale Renoirove slike i pjevale o povijesti francuskih kraljeva. Dobro ste pročitali, baš tako: iz zabave!
Ova se velikodušna mlada majka, u želji da svoja iskustva podijeli s drugim roditeljima, odvažila napisati knjigu. To joj je izvrsno uspjelo, pa će mnogi od vas dobiti mogućnost da pred svoje mališane rasprostru predivan svijet u svoj njegovoj širini i raznolikosti.
Uvjerena sam da ni učitelje ova knjiga neće ostaviti ravnodušnima jer ih može potaknuti da počnu preispitivati neke suviše ograničene i zastarjele dobne granice učenja…
Edwige Antier
«Dijete nije posuda koju treba ispuniti nego je vatra koju treba razgorjeti.»
MUDRAC
«Mama, ti me voliš kao svoje srce, a ja te volim kao praznik.»
GALIA (4 godine)
Dio prvi
Život u obitelji - najuzbudljivija avantura
Uvod
Srpanj 1969. godine. U kućici izgubljenoj u ardenskim šumama, otac i stric pokušavaju spojiti prijenosni televizor na prastari akumulator. Sa svojih četrnaest godina izdaleka promatram njihovo komešanje i prepuštam se burnim adolescentskim «duševnim mukama». Mama je u Lenjingradu na tečaju ruskog jezika (zanimljiv predznak mojeg budućeg braka), zbog čega smo moj mlađi brat i ja povjereni na brigu ocu.
«Noćas će čovjek stupiti na Mjesec. Prvi će se koraci dogoditi oko tri sata u noći.»
Otac i stric planiraju ostati budni. Sljedećeg se dana budim u čudnom stanju. Otac je još uvijek vidno uzbuđen pa ga pitam:
«Zašto me nisi probudio?»
«Nisi tražila!»
Uistinu! Tako sam propustila događaj stoljeća, veličanstvenu «međunarodnu svetkovinu».
Moj je otac bio sve prije nego ravnodušan prema odgoju svoje djece; štoviše, jako je želio da dijelimo njegovu strastvenu ljubav prema kulturi. U djetinjstvu je iznimno patio što mu nisu dozvoljavali da se služi kućnom bibliotekom i, kao dobar otac, nije mogao dopustiti da njegovoj djeci budu uskraćene slične stvari. Zato je nama na raspolaganju uvijek bilo mnoštvo knjiga i gramofonskih ploča, a i njegova golema erudicija. Spremno je odgovarao na naša pitanja, iskreno izražavao svoje mišljenje u vezi s bilo kojom temom, ali uvijek nam je omogućavao da biramo samostalno.
Poslije nikada nisam požalila što me te noći nije probudio. Iako sam propustila jedinstven događaj, dobila sam nešto vrjednije - zauvijek sam upamtila lekciju koju mi je otac dao: ako dijete nije raspoloženo na određen način, ono može propustiti nešto iznimno važno a da to uopće ne primijeti. Nije dovoljno da mališan bude obaviješten; nerijetko ga je potrebno «zaraziti» vlastitim entuzijazmom.
Nekoliko godina prije opisanih događaja bila sam najslabija učenica u razredu jer sam zbog disleksije imala velikih teškoća u čitanju. Bio je to zabrinjavajuć signal. Mama je odmah "uhvatila bika za rogove". Psihološka testiranja, procjenjivanje zaostatka, planiranje terapije. Kao posljedica toga, između mene i nje tijekom šest mjeseci razvila se bliskost kakvu je malo koje dijete imalo sreće upoznati.
Svakoga smo tjedna posjećivale psihologa koji mi je, uz mamino pažljivo promatranje, zadavao nove vježbe, provjeravao prethodne i planirao naš program za naredni tjedan. Te su vježbe u meni pobuđivale veliko zanimanje. Na radnim smo listićima crtale polja različitih boja koja su odgovarala različitim ulogama riječi u rečenici i različitim oblicima njihove tvorbe. Na jednom su listiću bile ispisane riječi koje su predstavljale subjekte i predikate, na drugom - razni atributi, na trećem - imenice određenog roda itd. Broj listića se povećavao i svakoga smo ih dana pregledavale u potrazi za onim potrebnim. Izgovarala sam rečenice i kod svake riječi lupala šakom po određenom polju. Tako se pred mojim očima gramatika dijelila na opipljive elemente. Bilo je lako i zabavno! Čak ni svakodnevni diktat nije predstavljao napor, nego se pretvorio u ispitni poligon mojih novih znanja.
Zahvaljujući tome, osim što sam uspjela bez poteškoća nastaviti sa školovanjem, spoznala sam nov način stjecanja znanja: individualan i strukturiran. Ovaj sam razuman pristup, koji mi je danas apsolutno neophodan u oblikovanju «lekcija» iz povijesti, geografije i drugih predmeta za dvogodišnjake i trogodišnjake, usvojila umnogome zahvaljujući takvoj metodi učenja francuske gramatike (kojom sam se, uz mamu, bavila prije gotovo dvadeset godina).
No, stvar nije u tome. Jedan sat dnevno mama je u potpunosti posvećivala meni. Doživljavala sam je kao svoju istomišljenicu. Osjećala sam da primjećuje svaki moj mali uspjeh i veseli mu se. Naravno, kada sam se ponovno uključila u normalan ritam školovanja, to mi je zajedništvo jako nedostajalo, ali uspjela sam sačuvati vjeru da svojoj mami predstavljam vrlo mnogo. To je potpuno promijenilo naš odnos. Djeca prilično često osjećaju potrebu za dokazima roditeljske ljubavi, čak i kada je ta ljubav očigledna.
Prije dvadeset i treće godine majčinstvo me nije zanimalo. Bila sam zaokupljena blistavom karijerom. I odjednom, nikako zato što nisam imala dovoljno posla, moji su se pogledi promijenili. Jednostavno sam postala svjesna da moram imati djecu.
Mnogo prije nego što sam upoznala budućeg oca svoje djece, definitivno sam odredila svoju sudbinu. Činilo mi se prekrasnim nositi dijete ispod srca, pružiti mu život, othraniti ga, njegovati, ali to nije bilo dovoljno.
Ako sam sposobna pružiti život, zašto bi najveća radost uvođenja mojeg djeteta u svijet znanja pripala drugima (koji su s njim, naravno, mnogo manje duševno povezani).
Iskreno govoreći, gotovo ništa nisam znala o sposobnostima i potencijalnim mogućnostima maloga djeteta. Ipak, bila sam sigurna u dvije stvari: u to da nadahnut učitelj može postići da i najdosadniji predmet postane zanimljiv i u to da postoje znanja koja stječemo mnogo kasnije nego što bi trebalo. Najbolji primjer su strani jezici. Kako se dogodilo da sve do danas ozbiljno učenje počinje tek u školskoj dobi? A dobro nam je poznato da su osobe koje tečno govore dva, tri i više jezika počele učiti drugi i ostale jezike u ranom djetinjstvu. Sjetite se samo koliko je naporno prisiliti se misliti na drugom jeziku i odgovarati učitelju, često s užasnim naglaskom. Tako je bilo i u mojem slučaju. Ako u vašem nije, nesumnjivo predstavljate izuzetak.
Izvrsno se sjećam koliko sam bila potresena kada sam osvijestila da je problem kasnog učenja stranih jezika općepoznat. A ipak nitko još nije dovoljno ozbiljno postavio to pitanje pred Ministarstvom prosvjete!* Odonda je razloga za potresenost sve više pa sam se prestala čuditi.
Zaokupljena tim idejama, u isto vrijeme nisam shvaćala kako bi se trebalo ponašati sa sasvim malim djetetom. Znala sam da dojenčetu ne treba pretjerano tepati, da ga je potrebno okružiti ljubavlju, a o ostalome nisam imala pojma. Smatrala sam da treba pričekati da dijete navrši šest godina i da krene u školu kako bih onda dopunjavala njegovo obrazovanje.
Zamišljala sam kako ću s njim čitati knjige (da u njemu razvijam ljubav prema čitanju), kako ću mu prepričavati drevne mitove, osobito biblijske (poučavanje osnovama kulture ne smije se sasvim prepustiti školi). Isto se odnosi na likovne umjetnosti i glazbu! U vezi s glazbom, znala sam da bi sve trebalo činiti tako da se u mališana ne pojavi odbojnost koja je često povezana s uobičajenim sustavom sviranja instrumenata.
Takve su me misli obuzimale kada sam upoznala Victora, budućeg oca moje djece. Tri godine prije rođenja naše starije kćeri mnogo sam razmišljala o tim problemima i nastojala razvijati intuiciju. U tome mi je jako pomogla moja svekrva. Divna pripovjedačica, doslovno me je uronila u Victorovo djetinjstvo te u djetinjstvo njegove sestre i brata. Tijekom osam dugih godina ta se žena uporno borila s neplodnošću i uz velike je teškoće rodila svoje prvo dijete. Zato je imala dovoljno vremena da preispita vlastiti sustav vrijednosti. Tako je, bez obzira na teške životne uvjete u Sovjetskom Savezu (svakodnevno stajanje u beskrajnim redovima za namirnice nakon osmosatnoga radnog dana, primitivni kućanski uređaji), majka mojeg muža odlučila pružiti svojoj djeci šire obrazovanje od onog općeprihvaćenog.
Budući da je ona bila Ruskinja, a njezin suprug Rumunj, i svatko je od njih tečno govorio oba jezika, u kući je stalno vladala dvojezičnost. Djeca su vrlo brzo navikla s majkom razgovarati na ruskom, a s ocem na rumunjskom. U Sovjetskom Savezu postojale su specijalizirane osnovne škole u kojima bi djeca, osim uobičajenoga nastavnog programa, dobivala intenzivniju poduku bilo iz stranog jezika, bilo iz glazbenog odgoja, matematike ili drugih predmeta. Moja je svekrva upisala sve troje svoje djece u specijaliziranu francusku školu gdje su, počevši od drugog razreda, intenzivno učili francuski jezik. Na taj su način, kada su odrasla, tečno govorila tri jezika.
Osim toga, od pete ih je godine poučavala glazbi. Na tom području nije sve teklo jednako glatko. Ipak, rezultati su prilično ohrabrujući. Victor je vježbao prema uobičajenom programu od pete do dvanaeste godine. Zatim mu je dojadilo i prekinuo je vježbati klavir. Počeo je samostalno proučavati glazbenu harmoniju i s prijateljima je osnovao glazbenu skupinu. Danas je njegovo poznavanje glazbe mnogo šire; može improvizirati i svira na nekoliko instrumenata. Postao je vješt amater. Osim toga, naučio je čitati s pet godina, što mu uopće nije smetalo u školi, čak i suprotno!
U tome me je odgoju impresioniralo i oduševljavalo to što sam svjedočila njegovim rezultatima: momci, u svemu slični svojim vršnjacima, samo što je u njihovim "tobolcima bilo više strijela". To ih nije nimalo traumatiziralo (suprotno mišljenju nekih ljudi ograničenih pogleda na život), no nije ih ni usrećilo, jer znanje i sposobnost za sreću nisu uzajamno povezani.
Vrlo je korisno promatrati odrasle ljude koji su imali standardan odgoj. Koliko su me puta upozoravali da se čuvam specijaliziranog obrazovanja, navodeći pri tome primjere nesretne djece. Uglavnom, nakon kratke istrage, gotovo u svakom od tih slučajeva otkrivala sam da je u obitelji vladao razdor koji je očigledno utjecao na djetetov živčani sustav mnogo jače od ranog poticanja razvoja. Takvi su dobronamjerni ljudi, uvjereni u opravdanost svojih upozorenja, često zatvoreni prema svemu novome: «Tako sam odgojen/a i osjećam se izvrsno pa zašto to onda ne bi bilo dovoljno dobro za moju djecu?» I kako bi se oslobodili bilo kakve odgovornosti, ograđuju se pojmom «norme». To me podsjeća na razgovor s ravnateljicom osnovne škole, inače vrlo simpatičnom ženom koja je prekrasno rukovodila svojom ustanovom. Raspravljale smo o mogućnosti upisa djeteta u predškolu u nešto ranijoj dobi.
«Znate što», zborila je ona vrlo ozbiljnim tonom, «pa roditelj uzima na sebe preveliku odgovornost odlučujući smjestiti svoje dijete u skupinu sa starijom djecom.»
«Nesumnjivo, ali odgovornost neće biti nimalo manja ako odlučim da to ne učinim.»
«Nikako», reče ona i odjednom postane vrlo stroga, «pa to je općeprihvaćeno!»
Ipak, bez obzira na moje prvotne zaključke, kada sam koncem 1981. zatrudnjela, nisam imala pojma kojim će smjerom krenuti odgoj moje djece. Do onoga što se može nazvati «ranim svestranim poticanjem» vodio je dugačak put. Mnogo sam čitala i, osim toga, upoznala nevjerojatnog čovjeka - Glenna Domana, utemeljitelja *, o čemu ću pričati poslije. Bio je to trnovit put na kojem sam imala prilike doživjeti trenutke neopisive radosti i teških poraza. Strastveno zanimanje za tako uzbudljivu temu potaknulo me je da obavim velik posao, čijim bi se rezultatima, kako mi se čini, mnogi roditelji željeli poslužiti.
U početku sam prihvatila metodiku razrađenu u BBI-u, no poslije sam se od nje dosta udaljila, pridržavajući se, međutim, osnovnih načela koje jedino smatram ispravnima. Ona nesumnjivo potječu iz davnih vremena jer su oduvijek postojali roditelji koji su shvaćali da se iza razoružavajuće i dirljive nespretnosti malih beba skriva inteligencija u svoj svojoj moći i pohlepnoj radoznalosti. Ta su načela vrlo jednostavna:
1. Najbolji djetetovi učitelji su njegovi roditelji.
2. Učenje je igra koju treba prekidati prije nego se dijete umori.
3. Ne treba ispitivati svoje dijete.
4. Radoznalost se podržava brzinom i novinom.
Na temelju ova četiri načela postupno sam razradila sustav poticanja razvoja koji je ostvariv u uvjetima života i odrastanja u obitelji. Poslužila sam se metodama koje sam sakupila iz različitih knjiga, a također i mojim kazališnim iskustvom koje mi je jako pomoglo u provođenju igara koje sam i sama smislila.
Moja je knjiga zapravo priča o životu jedne obitelji koja je uspješno primijenila eksperiment ranog poticanja razvoja, a uz to je i praktičan priručnik s vježbama koje se temelje na francuskoj kulturi (prilagođenima uvjetima modernog života). Ipak, nije nikakva tajna da se u pedagoškoj literaturi mišljenje roditelja rijetko kada uzima u obzir. Mnoge knjige o odgoju djece sadrže više ili manje pojednostavljene izvještaje o znanstvenim istraživanjima. U takvim sam knjigama često nailazila na previše teoretiziranja i poopćenih rasprava.
Imala sam sreće upoznati ženu koja je podigla šestero djece i mnogo se njima bavila. Bila je toliko ljubazna da mi je dala svoj dnevnik koji je vodila godinama. Iako nije zračio potpunom iskrenošću, dnevnik je odražavao bît poticanja razvoja. Stranice su zabilježile buđenje djetetove svijesti, njegove smiješne prve riječi, razvoj karaktera i zabavne epizode iz života. Međutim, prema mojem mišljenju, u dnevniku je nedostajala majčina osobnost. Nije bilo praktičnih vježbi, nigdje nije pisalo o teškoćama i potragama.
Upravo sam tada i odlučila napisati knjigu. Već dugo, točnije otkad sam upoznala Françoise Dolto, ta je misao visjela u zraku. Françoise je odmah izjavila da moram sve ispričati: pisati o majci koja nije bila opterećena nastojanjem da od svoje djece stvori genije, nego odlučna da na najbolji način udovolji njihovoj znatiželji, da ih opremi najdivnijim oruđima za istraživanje svijeta.
No najviše su me nadahnula pisma koja sam počela dobivati nakon gostovanja u radijskoj emisiji. U travnju 1986. godine Jacques Pradel pozvao me je da sudjelujem u njegovoj emisiji «Kontakt» na radiopostaji France-Inter. U kuću mi je došao novinar i bez ikakve je pripreme počeo ispitivati moje kćeri o tome čime se vole baviti. Trogodišnja Galia, koja se u društvu simpatičnog stričeka osjećala prilično slobodno, pričala mu je koje se države nalaze u Južnoj Americi, zatim mu je pročitala basnu Jeana de La Fontainea «Lisica i roda», otpjevala pjesmicu o Bourbonima i objasnila zašto su kralja Henrika IV zvali «damoljupcem» («le Vert Galant»). Zatim je izvadila kartice s abecedom i posložila je pisana slova, svako pored odgovarajućeg tiskanog, i pri tome je naglas izgovarala njima pripadajuće glasove. Obraćala sam joj se na engleskom, a ona je odmah počela prevoditi na francuski, «za stričeka». Dala sam joj knjigu o Bruegelu, koju je počela listati izgovarajući nazive slika. U tom trenutku dvogodišnja Céline, koja je dotada šutjela (ona se srami novih ljudi), nije izdržala i priopćila je da na slici «Trijumf smrti» vitez pogiba, iako se hrabro borio, a kukavica se skriva, ali i on svejedno umire! Slikarstvo je omiljen predmet mojih kćeri, kao uostalom i sve djece. To je vjerojatno povezano s time što djeca intuitivno osjećaju da su pred njima remek-djela svjetske umjetnosti. Razgovor se snimao i u dijelovima je bio emitiran u emisiji, kao ilustracija mojeg intervjua. Bila je to veoma sretna okolnost jer je snimka bolje od bilo kakvih pojašnjavanja uvjeravala u istinitost mojih riječi.
Nakon emisije na mene se obrušila prava lavina pisama! Mnoga od njih omogućila su mi da pronađem put do ljudi koji oko sebe podižu ogradu čim čuju o ranom poticanju razvoja. Ti ljudi ne mogu povjerovati da za djecu to predstavlja veselje. Ne mogu se s tim složiti sve dok ne dobiju priliku vidjeti ili čuti sâmu djecu!
Evo pisma iz Grenoblea: «S velikim sam zanimanjem pratila emisiju na France-Inter. (…) U početku sam sumnjala (i ja se bojim 'učenih majmunčića'), ali čim sam čula vaše kćeri, odmah sam se smirila. U njihovim sam glasićima osjetila toliku radost da je nemoguće pogriješiti - one su doista sretne što stječu znanja!»
Buduća majka iz Godervillea piše: «Još uvijek mi u ušima odzvanja smijeh mališanke dok priča o povijesti Francuske koja zvuči poput žive bajke. Čujem dječje glasove kako kazuju o položajima različitih kontinenata i svjetskih država… I sada Vam se obraćam jer ima trenutaka kada nepoznata osoba odjednom postaje vrlo bliska… Neopisivo me privlači eksperiment koji provodite sa svojim djevojčicama, a veselje koje pršti iz vašeg odnosa potpuno me uvjerava.» Mogla bih navesti još mnogo isječaka iz pisama na istu temu.
Nemoguće je ne primijetiti razliku između sretnog djeteta i djeteta kojeg se na nešto prisiljava. Odsutnost prisile je naša vodilja i u njoj je naša moć. Kada sam u BBI-u promatrala takvu veselu djecu, shvatila sam da su tamo otkrili ispravan put, premda se ne slažem s metodama toga instituta.
Najveća mana knjige je u tome što se iz nje ne može čuti veseo dječji smijeh, niti se mogu vidjeti pobjedonosni i lukavi pogledi. Čitatelju preostaje da nam jednostavno povjeruje, odnosno meni, dok dijelim svoja iskustva te iskustva onih koji su mi poslali svoje priče koje se spremam iznijeti.
Sve o čemu pričam u ovoj knjizi može se i mora ostvarivati s radošću. Bolje ništa ne poduzimati nego izazivati u djeteta dosadu!
U većini pisama roditelji me mole da podijelim svoja iskustva. Evo pisma iz pariškog predgrađa: «Hvala vam što ste oblikovali i uvjerljivo dokazali ono što smo tek intuitivno naslućivali.» Jedna majka iz d'Ingyja piše: «Sretna sam što sam vas imala prilike čuti. Sada znam: ono što sam osjećala u vezi sa svojom djecom nije samo subjektivan osjećaj, i možda ću, uz vašu pomoć, sinu Olivieru i kćeri Anne-Claire uspjeti pružiti mnogo više.» Evo isječka iz pisma majke iz Le Fayeta: «Bravo! Uspjeli ste organizirati emisiju na radiju te izazvati raspravu na temu koja je sve donedavno bila posve zatvorena. Ako planirate krenuti dalje, pratit ću vas. Toliko toga se tek mora napraviti u pogledu odgoja djece i… roditelja.» Otac iz Chatoua piše: «Vaše ideje i metode potiču me na razmišljanje… Hvala vam. (…) Zato bih volio saznati što je moguće više o tome… slušati vas, čitati vaše članke». Pismo majke iz Pariza: «Voljela bih da više toga kažete o vlastitom iskustvu, uključujući i razdoblje kada su vaše kćeri bile bebe.»
Poruka svih ovih pisama, kao i mnoštva drugih koja ovdje zbog manjka prostora ne mogu navesti, može se sažeti u pismu iz Meauxa, koje me je duboko dirnulo: «Toplo vam se zahvaljujem na potresnoj emisiji i na iskrenosti s kojom dijelite svoja iskustva. Jako mi se sviđa vaša mudra ljubav prema kćerima. Vjerujem da se takva ljubav, koja postoji uz onu nagonsku, prisutnu u svakoj majci, može naučiti. Molim vas, naučite mene!» Zar bih mogla odbiti ovu molbu? Međutim, nisam studirala ni pedagogiju ni psihologiju. Ne mogu niti ne želim uzimati si za pravo da formuliram ideje. Ne zastupam nikakvu školu, a dubinska znanstvena istraživanja prepuštam stručnjacima. Ova knjiga ne predstavlja znanstveni rad, nego priču o životu naše obitelji.
Većina nas skriva u sebi golemu energiju, stvaralačku snagu i zalihe strpljenja koje zajedno mogu pomaknuti planine ako se nekome od naše djece dogodi nesreća. Zašto ova blaga ne bismo pokušali iskoristiti za našu zdravu djecu?
