Opis
Bez priče se možda i može živjeti, kao što se može živjeti i bez kave, ali i priča i kava priskrbljuju životu ono nešto više. Spojiti čin ispijanja kave, pozivanja na kavu, s pričama o istinskim životima, i ugraditi u sve to i tjeskobu vezanu uz vrijeme u kojem poziv na kavu najčešće predstavlja prazan govor i skrivenu namjeru, može samo pripovjedačica kakvom je postala autorica uspješnica Zašto sam vam lagala, Knjiga od žena, muškaraca, gradova i rastanaka, Cic i svila, Samo majka i kći…
Na stranicama svake priče razvijeni su romaneskni potencijali. Jedan od možda najboljih primjera je antologijska priča Samo jednom se ljubi.
U poplavi naslova koji podsjećaju na vodenaste kave koje se ispijaju s nogu i iz kartonskih čaša, Julijanine priče o kavi nalik su tradicijskim, mirisnim, ukuhanim i brižno spravljanim kavama; onakvima kakve su se pile nekada; iz fildžana i porculanskih šalica i iznosile pred goste koje je domaćica poštovala i voljela.
Pred čitateljima je, prema riječima recenzenata, jedna od najboljih knjiga omiljene hrvatske spisateljice.
Julijana Matanović među prvima je u književnu interpretaciju unijela osobnost, naznačujući kako je govor o štivima drugih i govor o samome sebi. Kao autorica koja pokazuje poseban smisao za pronalaženje detalja iz kojeg se grana tumačenje, često je pozivana da knjige svojih kolega poprati pogovornom bilješkom. Prve izabrane pogovore objavila je u knjizi Lijepi običaji. Posljednjih desetak godina u središtu njezina zanimanja su prozni naslovi u čijim se tematskim sustavima nižu pitanja povijesti, vlasti, selidbi i nepripadanja (Krsto i Lucijan). Posebnu pažnju struke izazvala je ulaženjem u tekstualne svjetove likova iz povijesti hrvatske književnosti (Tko se boji lika još).
