Opis
Bora Ćosić, hrvatsko-srpski književnik, rođenjem Zagrepčanin, već pola stoljeća dobar dio godine provodi u Rovinju; a od 1991. godine kad je postao hrvatski državljanin i stalni je žitelj Rovinja. Autor pedesetak knjiga, koje su doživjele i široku svjetsku recepciju (samo u Njemačkoj prevedeno mu je dvadesetak naslova), Ćosić je prepoznatljiv po miješanju žanrova, prepletanju narativne proze, esejistike, putopisa, dnevnika, autobiografije. I ovu je knjigu teško precizno žanrovski odrediti iako se sam autor odlučio za žanrovsku oznaku putopis. Ali, kakav je to putopis? Vrlo neobičan, nesvakidašnji, putopis po vlastitoj kući! Evo kako sam autor objašnjava svoju knjigu:
„Ovaj putopis po jednoj kući pokazuje što sve može sadržati ta mala država nečije sudbine; ovo je katalog mnogobrojnih predmeta, ondje sakupljanih tokom više decenija, a potom popis velikog broja ljudi, koji su kao gosti, prijatelji i poznanici boravili na tom mjestu. Mnogi od njih već su mrtvi, drugi su ostavili tu svoje umjetnine, otiske svojih stopala, svoj spomen. I svaka druga kuća pouzdano je muzej života svojih žitelja, samo se ovi najčešće ne sjete da ih zabilježe. Tako se istim memoarskim tonom opisuje neka stara boca s londonskog buvljaka, jedan tanjur iz nekog portugalskog samostana, kao i kretanje po tim sobama Liv Ullmann, Ede Murtića ili Mitre Mitrović Djilas. Na istu policu poredani su razgovori s njima kao i jedan crtež Veličkovića ili raspelo Branka Ružića. Sadjeveni su razmjeri te nekadašnje ribarske kuće iz sedamnaestog stoljeća i onog što su njeni žitelji sami kasnije nadodali. Možda nijedan dom ne mora nadživjeti svoje stanovnike, kako veli graditelj Planić, ali zato nije loše da ostane zapis o tome kakav bio je.“
Bora Ćosić, srpski i hrvatski romanopisac, esejist i prevoditelj rođen je u Zagrebu 1932. godine. Godine 1937. s obitelji seli u Beograd gdje nastavlja školovanje i završava Prvu mušku gimnaziju. Studirao je filozofiju na Filozofskom. Surađivao je u brojnim listovima i književnim časopisima. Godine 1952. bio je urednikom lista Mlada kultura a od 1962. do 1963. godine surađuje u književnom časopisu Danas. U ranoj mladosti prevodio je pjesnike ruskog futurizma, Majakovskog i Hljebnikova, pisao je i filmske dijaloge, a godine 1969. adaptirao je tekst za prvu postavku mjuzikla Kosa u Ateljeu 212.
Spisateljsku karijeru započinje romanom Kuća lopova iz 1956. godine te zatim objavljuje knjige eseja Vidljivi i nevidljivi čovek, 1962., Sodoma i Gomora, 1963. godine. Autor je kultnog romana novije srpske proze, Uloga moje porodice u svetskoj revoluciji, 1969., središtenom u ratnom i poratnom Beogradu, djelu u kojem ironijskim diskursom razara sve ideološke obrasce sankrosanktne u onodobnoj Jugoslaviji. Ćosić je istodobno nasljednik srednjoeuropske prozne tradicije intelektualiziranoga esejizma (stoga nije neobično njegovo poigravanje s formama: obavio je Musilov notes, neke vrste hommage Musilu u knjizi preobrazbe u kojoj je auktor postao piscem iz naslova), kao i jedan od posljednjih intelektualaca koji se emocionalno iskreno identificirao s jugoslavenskom himerom, s mješavinom elegičnosti i mučnoga propitivanja nakon njena raspada. Obje struje su se udružile u bujnim i krajnje nekonvencionalnim romanima o Krleži, Poslovi/sumnje/snovi Miroslava Krleže, 1983., i Doktor Krleža, 1988., u kojima Ćosić, u kvaziautobiografskom pristupu poigravanja s identitetom i virtualnim stvarnostima, na besprijekornome hrvatskom književnom jeziku i virtuozno imitirajući Krležin stil problematizira ideološke, estetske, etičke i svjetonazorske mijene hrvatskoga autora i protimbe srednje i jugoistočne Europe.
Raspad Jugoslavije odveo je pisca u dragovoljno izgnanstvo (najčešće boravi u Rovinju i Berlinu, dok objavljuje u Hrvatskoj). Taj je dio njegova stvaralaštva obilježen uglavnom esejističkim uradcima, među kojima se ističu Dnevnik apatrida, 1993., (opet jedno poigravanje s fiktivnim identitetom preko kojega Ćosić izriče stavove o suvremenoj političkodruštvenoj zbilji), Dobra vladavina (i psihopatologija njenog svakodnjevlja), 1995., te Carinska deklaracija, 2000., poluautobiografski tekst prezasićen promišljanjima o propalim jugobalkanskim pokusima i autorovim pomiješanim osjećajima prema toj tvorevini. Napisao je oko 50 knjiga, izdatih u Srbiji, Hrvatskoj i Njemačkoj, a zadnji roman, Kratko detinjstvo u Agramu, objavljen mu je prvo u Durieuxu, a zatim kod Schoeflinga u Frankfurtu.
Dobitnik je mnogobrojnih europskih nagrada.
