Opis
Glumčev povratak pjesništvu u novom mileniju dogodio se u izmijenjenom poetičkom i društvenom kontekstu. Nećemo preuveličavati činjenicu da je hrvatska poezija kroz to vrijeme obilno iživjela svoju »splendid isolatio« i neoavangardističke opcije, osjetivši još jednom kušnju mimetičke verifikacije, neorealističke »kupke«. Doista, nakon prevlasti »semantičkog konkretizma«, odnosno svih oblika verbalne euforije i jezične iščašenosti, ukazala se potreba za pisanjem »s pokrićem« referencijalnosti. Glumac nipošto nije slijedio nekakav trend neorealizma (ili neoegzistencijalizma), nego je do s v o j e »verističke« ili čak naturalističke ekspresivnosti došao postupnim razvijanjem vlastita kontinuiteta samosvojne komunikativnosti i stavljanjem u igru vrlo osobna uloga.
Tonko Maroević
Branislav Glumac posprema svijet na najsigurnije mjesto: na zaštićene artističke polovice dvadesetoga stoljeća. Pred mijenama ovoga stoljeća žurno treba pohraniti dragocjenosti prošloga vremena; dok ne bude kasno! Glumac strepi od prijetećega zakašnjavanja. Mirnoću kojom u zaštitnu odjeću stavlja stvarnost i njemu se čini prividnom. Gotovo sve je virtualno, osim zapažene pojedinosti, osim metaforičke odjeće, osim polaganja stvarnosti u točno određenu vitrinu. Neoegzistencijalitet smješten je na pravo i jedino mjesto!
Na moćnu peteljku od trošnosti…
Alojz Majetić
