Opis
Charles Perrault nije ništa shvatio u vezi sa Plavobradim: to nije neko potpuno užasno biće, i on ima pravo zaštiti svoj tajni vrt. To je poruka 21. romana Amélie Nothomb. Ovdje se Plavobradi zove don Elmirio Nibal y Milcar, stanuje u VII arondismanu u velebnom zdanju. Nema suprugu, ali ima sustanare, kojih je, kao u priči, osam nestalo – svi nose imena koja se završavaju sa ‘ine’. Stiže deveta osoba, Saturnine, koja dobije ono što se naziva pakleni plan za stanovanje: prekrasnih 40 kvadratnih metara u elegantnoj četvrti za 500 eura mjesečno, jednu od mnogobrojnih prostorija privatnog zdanja don Elmirija. Susret dinamične 25. godišnje žene i ultra bogatog 44.godišnjeg buržuja, za kojeg se pretpostavlja da je ubio svoje sustanare. Nastaje intelektualni ping pong, sočan i uzvišen, između dva lika. Dijalog neviđene žustrine. Već od 49. strane šampanjac najboljih godišta teče u potocima.
Kušaju se prekrasna jela koja je skuhao don Elmirio i koja su opisana kao remek djela. I naročito, neobuzdana mlada žena se suprotstavlja navodnom ubojici, istovremeno zavedena njegovim osobinama i njegovim osjećajem za lijepo. Ali Saturnine se nikada ne prepusti iskušenju da otvori zabranjena vrata. Čak i upita svog domaćina zašto se on trudi podsticati njenu radoznalost, kao i njenih prethodnika, koji su tu stanovali. Polazi joj za rukom otkriti napuklinu čovjeka zatvorenog u zlatnom kavezu. “Uvijek sam znala da ću pisati o Plavobradom, to je moja najdraža priča, objašnjava Amélie Nothomb. Ali način na koji Charles Perrault predstavlja tu priču je vrlo loš tretman ovih likova. Perrault nju predstavlja kao glupaču, a Plavobradog kao nekoga tko nema pravo imati tajnu, to je nepravda!”
