Opis
Nakon … reakcija na prvo izdanje knjige “Genetičko podrijetlo Hrvata; etnogeneza i genetička otkrića“ (Jurić, 2003. i drugo, nepromijenjeno izdanje 2005.) bio sam siguran da ću napisati novu knjigu, osjećao sam se obveznim da je napišem. Naime, uglavnom nisam odgovarao na brojne reakcije, jer nisam imao toliko vremena, ali sam se osjećao obveznim izravno ili posredno odgovoriti novom knjigom. Tek od kasne jeseni godine 2007. počeo sam razmišljati o sadržaju druge knjige i tražio odgovore na stajališta u hrvatskim znanstvenim krugovima, ali i u hrvatskoj javnosti, u kojima je tada i sama pomisao da se biološko-genetičkim podacima može tumačiti podrijetlo pojedinaca, raznih populacija pa i naroda kao populacije, izazvala nevjericu, ignoriranje pa i veliku nervozu.
Dugo si nisam mogao odgovoriti na pitanje zašto u Hrvatskoj nisu prihvaćena genetička otkrića, kao, recimo, u Britaniji, Izraelu, Italiji, Poljskoj, Rusiji ili Njemačkoj. Mislim da sam, nakon dužeg razdoblja, shvatio zašto se to dogodilo. Među spomenutim narodima, kada je u pitanju podrijetlo naroda, genetička istraživanja nisu donijela ništa osobito novo. Ona su u tim zemljama, u biti, potvrdila ranija tumačenja arheoloških, lingvističkih i povijesnih nalaza i pretpostavki. Nakon takve moje spoznaje i takvog zaključka mora se zaključiti da ni u Hrvatskoj arheološki nalazi, povijesni izvori i povijest jezika ne mogu podrijetlo Hrvata dokumentirati različito od genetičkih otkrića, odnosno biti u suprotnosti s njima. Naravno, ako ovako razmišljate, morate prihvatiti da u Hrvatskoj nije problem u arheološkim, povijesnim i povijesno jezičnim nalazima, nego u njihovim tumačenjima, a možda i u selektivnim pristupima navedenim nalazima.
Međutim, moram s velikom radošću zaključiti da na svim područjima znanosti, kada je u pitanju povijesni kontinuitet na teritoriju Hrvatske i Bosne i Hercegovine, ima obilje dokaza i tvrdnji o tome kontinuitetu, ali su oni pobijani neznanstvenim metodama i političkim odlukama. Zapravo velika je većina arheologa konstatirala kontinuitet nalaza i objasnila mijene kultura i područja utjecaja i doseljavanja na područje Hrvatske i Bosne i Hercegovine, ali sinteze su uglavnom bile pod utjecajem ideologije i politike, a takve, rekao bih, samo takve sinteze, ulazile su u udžbenike.
(…)
U prvoj sam knjizi napisao da su neki narodi već tada bili detaljno analizirani, kao primjerice Talijani i Židovi. Sada je moguće napisati da su mnogi narodi detaljno analizirani u istraživačkim projektima u tim zemljama, kao što su to Britanci (Englezi, Škoti i Velšani), Židovi, Japanci, Kinezi, Poljaci, Nijemci, Turci, posebno detaljno Indijci, pa i Rusi i mnogi drugi. Međutim, za spoznaju o podrijetlu Hrvata vrlo su važne genetičke strukture naroda sjeverne Europe na području na kojemu je, za vrijeme posljednjega ledenog doba, bio debeli ledeni pokrov. Naime, kako sam već u prvoj knjizi naveo, područja najsjevernijih obala toplih mora Biskajskog zaljeva, Jadrana i Crnog mora bila su izvorište migracija na sjever tijekom zatopljenja i topljenja ledenog pokrivača. Zato su narodi sjevera ishodišta naseljavanja svojih područja počeli tražiti upravo na obalama i u zaleđu navedenih mora. U tome traganju prednjače Britanci pa u tim svojim traganjima otkrivaju i definiraju važnost našega povijesnog hrvatskog područja za naseljavanje Britanije. Takvim ću se podacima posebno koristiti, jer, kada se shvati da su prvi doseljenici s haplogrupom I (Eu7+Eu8) na područje Britanije pristigli oko 14 000 godina pr. Krista, te da je haplogrupe I medu Hrvatima oko 50%, tada pričice o doseljenju u 7. stoljeću ili o iranskom podrijetlu Hrvata postaju neozbiljne, a osobe koje i dalje o tome pišu i podržavaju takve teorije mogu se nazvati svakako, ali ne znanstvenicima.
Ivan Jurić
