Opis
Nema nikakve sumnje: Radetzky marš Josepha Rotha jedan je od najznačajnijih romana što ih je njemački jezik dao XX. stoljeću, a literarni genij njegova autora stoji uz bok onima Thomasa Manna, Alfreda Döblina ili Roberta Musila.
U taktu slavne Straussove koračnice, ironično, ali ne bez suosjećanja, Roth prikazuje ništa manje nego jedno carstvo, jedan svemir u nestajanju. Premda vidi i bilježi sve – vojarne i blato provincije, rezidencije i kavane Beča – u centru njegova zanimanja sudbina je triju generacija obitelji Trotta, a za Trotte sve počinje i završava s carem.
Od djeda, koji je titulu baruna zaslužio na bojnome polju spasivši mladoga Franju Josipa, preko sina, koji pod Njegovim portretom služi kao činovnik, sve do unuka, koji za cara i vjedro vode gine početkom Velikog rata – uspon i pad Trotta odvija se pod hladnim plavim pogledom monarha s kojim će se ugasiti Austro-Ugarska.
Savršeno ugođen za vrijeme katastrofe u kojem je nastao, ali i za uho suvremenog čitatelja, Radetzky marš odjekuje iznimnom elegancijom i psihološkom uvjerljivošću, suptilnim humorom i bespoštednošću.
Govoreći o idealima i zabludama jednoga vremena, jalovoj ljepoti jednoga svijeta na zalasku, Roth pripovijeda i o rođenju ovoga u kojem živimo, nerijetko proročki upozoravajući na ono što je ugmizalo u kolijevku.
“Radetzky marš jedna je od nekoliko najvažnijih knjiga našega habsburškog praidentiteta. Na način turskog i bosanskog Andrića, hrvatskog i jugoslavenskog Krleže, naš je i Joseph Roth. Bolje nego igdje, u tom romanu piše što smo izgubili 1914., kada je Austro-Ugarska objavljujući rat Srbiji objavila rat za vlastitu propast. U svojim mislima i osjećajima, mi smo i danas žrtve i atentatori iz toga rata.”
Miljenko Jergović
“Remek-djelo... Cjelokupni opus Josepha Rotha nije ništa manje nego tragédie humaine ostvarena književnim sredstvima. Nijedan drugi suvremeni pisac, pa ni Thomas Mann, nije se toliko približio postizanju cjelovitosti – one koja nas čeka na vrhu klizavoga jarbola uz koji se ne prestajemo pokušavati popeti, a koju Lukács naziva našim iluzornim ciljem.”
Nadine Gordimer
