Opis
U svojoj ljubavi prema zavičajnoj nam Dalmaciji nerijetko smo izloženi napasti pretjerivanja: katkad nam se ona čini značajnim europskim prostorom, takoreći "pupkom sredozemnog svijeta", a koji put pak padamo u kušnju nijekanja svake joj univerzalnije mjere, svjesni njezine malenosti i velike sjene koju na nju bacaju nedaleki kulturni svjetionici poput Atene i Carigrada, Venecije i Rima, Budimpešte i Beča. U svakom slučaju prirodno osjećamo potrebu odmjeriti se i s tuđim pogledima na naš prostor, razmotriti saldo inozemnih putnika i namjernika, usporediti vlastito viđenje s onim kako nas drugi vide, u nadi da ćemo tako doći do objektivnije slike položaja i značenja Dalmacije u općenitijim kulturalnim koordinatama.
Knjiga Sveina Monneslanda "Dalmacija očima stranaca" dobro nam dolazi da monološku poziciju zamijenimo dijaloškom sviješću. Istraživanjima u nizu svjetskih knjižnica i arhiva, zaslužni je znanstvenik okupio impresivnu građu raznovrsnih svjedočanstava od preko stotinu različitih autora (putopisaca i vedutista, arheologa i etnografa, pustolova i hodočasnika, moreplovaca i graditelja, prirodoslovaca i novinskih izvjestitelja), a nastalu u rasponu od gotovo čitavoga tisućljeća (između 1154. i 1925. godine). Osim izrazite skrupuloznosti i pouzdane metodičnosti norveški je slavist unio u ovo izdanje i nemalu oslobođenost od bilo kakvih predrasuda, a posebno i od mogućih susjedskih presizanja ili prenaglašavanja utjecaja (što mogu određivati optiku italocentričnog ili austrofilnog pristupa).
Zahvalni M0nneslanđu na empatiji i ljubavi koju je unio u otkrivanje povijesnih izvora o izgledu i odjeku naše zavičajne postojbine, primamo knjigu kao novo zrcalo u kojemu se možemo ogledati. To zrcalo nije namijenjeno ni zadovoljavanju našega narcizma, a bogme niti hranjenju našega kompleksa manje vrijednosti. Naime, ni ono nije niti može biti objektivno, premda kao mozaik mnogobrojnih subjektivnih viđenja i nataloženo iskustvo gotovo milenijskoga trajanja ima težinu dragocjenih pobuda. A slikari i pisci što se zatekoše u dalmatinskim gradovima i selima ostaviše plodove svojih posebnih zanimanja i predilekcija u skladu s duhom vremena i/ili potrebama struke kojom su se bavili.
Ako i nismo mogli dobiti egzaktnu i točnu sliku svih slojeva prirodnog okoliša i društvenog, kulturnog bića nekadašnje Dalmacije, raspolažemo nizovima dragocjenih detalja što valoriziraju antički supstrat i maritimne pogodnosti, slikovite krajolike i "egzotičnu" nošnju, zanimljive običaje i dramatične okolnosti, urbane ambijente i planinske, "morlačke" zakutke. Nekim se došljacima i prolaznicima naš zavičaj ponajprije ukazivao kao zemlja klasičnih tragova i grčko-rimske tradicije, a drugima radije kao teritorij romantične evazije i svježe, nekonvencionalne ljepote. U svakom slučaju, međutim, imamo dodatne argumente za neravnodušan odnos prema prostoru u kojemu smo odnjihani, prema "malom starinskom svijetu" što smo ga naslijedili s obavezom da ga očuvamo i kao ravnopravan dio svjetske baštine.
