Opis
Na mnoštvu primjera iz književnih djela, najčešće iz francuske i ruske klasike, te na osnovi vlastitih iskustava iz druženja s hrvatskim piscima, autor knjige Soba-roba-osoba pokazuje povezanost unutrašnje slike književnih likova i aktera književnog života s načinom njihova odijevanja i s ambijentom (sobom, stanom) u kojem žive. Sama ideja u književnoj teoriji nije nova, no način na koji ju je Vlatko Pavletić postavio u ovoj knjizi u hrvatskoj je znanosti o književnosti bitan novum. Tako dosljedna i bogato oprimjerena analiza važnosti odjeće (robe) i sobe (stana, kuće) u karakterizaciji literarnih junaka, ali i shvaćanju karaktera njihovih autora, kod nas nije napisana. Ni u velikom Pavletićevu opusu od četrdesetak naslova nema ovaj njegov esej (koji se može čitati i kao književna rasprava) gotovo nikakvu konkurenciju. Pavletića je kao tumača književnosti oduvijek zanimala književna radionica, ali tek se u ovoj knjizi sustavno pozabavio ulogom same radionice i same osobe majstora u njoj u književnom stvaranju.
Knjiga započinje reminiscencijama na sobe hrvatskih pisaca koje je autor dobro poznavao, Drage Ivaniševića, Milivoja Slavičeka, Vladana Desnice i drugih, a završava morbidnom pričom o sobi-kapelici koju je svom sinu Emilu, autorovu prijatelju, nakon što je naglo umro, uredila neutješna majka. Ta soba nije samo kuća uspomena na nesretnog mladića, nego postaje i poprište erotskih doživljaja onih koje uspomene povezuju. "Od djetinjstva sam", tumači autor ishodište svog zanimanja za temu, "uživao svaki put kad bih došao nekom školskom prijatelju u stan, jer me uvijek naročito zanimalo kako su uređene sobe i ostale prostorije. Već tada sam shvaćao, zapravo više intuitivno pronicao, da svaki detalj njihova izgleda i uređenja svjedoči, na svoj način, o stanarima." Knjiga koja će ponajprije zainteresirati književne znalce, premda ima potencijala da privuče i tzv. širu publiku.
