Opis
Koledž mi se oduvijek činio kao najvažnija mjera nečijeg uspjeha, kao nešto što određuje našu budućnost. Živimo u vremenu u kojem te ljudi prvo pitaju u koju si školu išao, a tek onda kako se prezivaš. Odmalena su me učili, zapravo trenirali, da se dobro priredim za obrazovanje. To je zahtijevalo jako velike pripreme i graničilo s opsesijom. Svaki izborni predmet, svaki zadatak koji sam napravila od prvog dana srednje škole vrtio se oko upisa na koledž. I to ne na bilo koji – moja majka čvrsto je odlučila da će to biti Sveučilište Washington, fakultet koji je i ona upisala, ali ga nije završila.
Nisam ni slutila da će ta škola zapravo biti mnogo više od samog učenja. Nisam ni slutila da će mi se, samo nekoliko mjeseci kasnije, odabir predmeta za prvi semestar činiti posve beznačajnom odlukom. Bila sam naivna, a na neki način sam i dalje takva. Ali stvarno nisam mogla znati što me čeka. Susret s cimericom bio je od početka napet i čudan, a susret s njezinim divljim prijateljima i više od toga. Bili su toliko drugačiji od ljudi koje sam do tada poznavala da me već njihov izgled plašio, a njihovo nepriznavanje bilo kakvog reda zbunjivalo. Brzo sam postala dio njihovog ludila, prepustila mu se...
I tada mi se on uvukao u srce.
