ZELENA


    KNJIŽARA

Novo vino, njekoliko od onih boca, što se desile na stolu čovuljka i stare vještice, pjenilo se u velikim čašama, a kumordinarova uha i nos gorili i crvenili se, da bijaše milina. I smrknuti obrazi đaka Ivice zažariše se, a njeka voljka zamaglica obastire mu vid, inače jasan i bistar, dočim se oko srca uhvatilo nješta neopisivo ugodna i mila, a tajinstvena sila poćerala iz duše sve mrke i tamne oblačiće. I sjeti se on Laure i Mihe, a smiešio se blagodušno na svoje uspomene.