ZELENA


    KNJIŽARA

Zastupljeni autori: Mladen Ančić, Lujo Margetić, Ivan Božilov,Milko Brković, Salih Jalimam, Dubravko Lovrenović, Ivica Puljić, Tomo Vukšić, Tomislav Zdenko Tenšek, Zlatko Matijević, Ante Škegro, Jadranka Neralić, Ante Birin, Nenad Moačanin, Elma Hašimbegović, Franjo Šanjek, Andrija Šuljak, Marco Rainini, Slavko Slišković, Andrija Zirdum, Anica Nazor, Marko Josipović, Mato Zovkić, Alojz Jembrih, Zdravka Jelaska, Margareta Matijević

Dubrovnik kao središte iz kojega se priča radijalno širi na Bosnu, Hrvatsku, Srbiju, Balkan, Europu; obitelj kao jezgra iz koje priča polazi, a onda se u silnom razgranavanju dotiče i povezuje s brojnim drugim obiteljima, osobama, sudbinama; dvadeseto stoljeće kao pozornica svih tih zbivanja, baš cijelo to čudesno i sumanuto stoljeće sa svojim lijepim i strašnim čudima, svojim ratovima i istrebljenjima, sa svojim uznesenjima i slomovima, ljudskim i političkim — to je kronotop, i to je predmetni svijet romana Dvori od oraha, predočen i ispričan u obrnutoj kronologiji, od svojega kraja prema

Knjigu Hauzmajstor Šulc možete čitati kao roman: glavni lik, o čijem životu i karakteru knjiga govori, potom niz epizoda, događaja i drugih likova koji čine njegovu životnu i društvenu sredinu (Sarajevo kroz dobar dio dvadesetoga stoljeća), a sve je povezano u cjelinu likom hauzmajstora Šulca... A on je arhetipski majstor, i to je ono što kao ideja predstavlja fundament knjige: Ne plaši se vraga, špijuna i narodnih neprijatelja, postoji samo stroj koji u času / Stane, postoji oko koje vidi i ruka koja popravi kvar .

Tematizirajući ratnu stvarnost Sarajeva, priče iz Sarajevskoga Marlbora u poetičkom pogledu superiorno iznevjeruju konvencije i očekivanja: Jergović ne operira povišenim emocijama, ne “igra” na sentiment, u njegovu se gledanju svijet i ljudi ne dijele manihejski na dobre i zle, na zločince i žrtve. Narativni je postupak stegnut, bez retoričkih paroksizama, usredotočen na događaj i na ono što se u njemu zbiva s čovjekom, bez svoje volje bačenim u događaj.

Na velikoj i razvedenoj mapi Jergovićeva književnog opusa, koji je i dalje u nastajanju i narastanju, jednako na svim svojim žanrovskim i tematskim izohipsama, zasebno mjesto pripada diskurzivnom tekstu. Još s prvim novinskim tekstovima, za koje je 1990. dobio nagradu Veselko Tenžera, tada najsnažnije priznanje te vrste u štokavskom dijelu Jugoslavije, Jergović demonstrira izrazito individualiziran stil, koji s lakoćom probija tipološke granice eseja, kolumne, komentara, osobnoga sjećanja i pripovjednoga prosedea, slijevajući sve u specifičan amalgam jergovićevskoga esejizma.