Trebalo je proteći tri i pol milijarde godina otkako se razvio prvi primitivni život u moru da me jedne kasne subotnje večeri u srpnju, dok sam bio na večeri s nekim veselim društvom u središtu Osla, nazove Hugo Aasjord. “Jesi li vidio prognozu vremena za idući tjedan?” upitao me. (...) U Hugovim je planovima bilo nešto privlačno, nešto čega ponekad nisam bio ni svjestan, a čega možda još nisam svjestan, nešto što je na rubu vidnoga polja, kao kad rotirajuće svjetlo svjetionika munjevitim bljeskom cijepa mrak.
