Opis
Josip Broz rođen je 7. svibnja 1892. u selu Kumrovcu, u Hrvatskom zagorju, kao sedmo od petnaestero djece Franje i Marije Broz, rođene Javeršek. Osmero braće
i sestara umrlo je pri porodu ili u ranome djetinjstvu. Brojna djeca i njihov natpolovični pomor bili su nešto sasvim uobičajeno u to vrijeme u Brozovu rodnom kraju. Njegova majka Marija bila je najstarija od četrnaestero djece, od kojih je samo sedmero doživjelo zrelo doba. U prosjeku je oko 60% djece umiralo u dobi do dvije godine, a ukupno do 80% u dobi do 15 godina. Najbliži liječnik bio je nedohvatno daleko – u Krapini, Rogaškoj Slatini ili u Celju – pa ga uopće nisu pozivali zbog dječjih bolesti. Josip Broz bio je, prema vlastitim sjećanjima, više puta bolestan kao dječak, jednom s jakom difterijom i u vrlo kritičnom stanju, ali u njegovu kuću u Kumrovcu nikad nije kročio liječnik. Sjeverozapadni dio Hrvatskog zagorja, gdje se nalazi i Kumrovec, u to se vrijeme ubraja među najnerazvijenije dijelove Austro-Ugarske: bez industrije i prometnica, s oskudnom mrežom škola, nepismenošću do 80% i izrazitom agrarnom prenaseljenošću.
O siromaštvu tadašnjeg Kumrovca vrlo rječito govori i podatak da su u njemu iz preko 200 obitelji svega tri osobe imale pravo glasa na izborima za Sabor, jer se za pravo glasa, tzv. „franšizu“, tada tražilo 30 forinti plaćenog direktnog poreza, po čemu je u cijeloj Hrvatskoj pravo glasa imalo oko 45.000 osoba, dakle, proporcionalno ipak oko 18 puta više negoli u Kumrovcu. Govoreći o
svom djetinjstvu, Tito je 1979. rekao: „Mi nismo imali pravog djetinjstva. Išli smo u školu, ali smo morali obavljati i sve druge poslove“, i dodao: „Često smo gladovali... patili smo se, ali smo se ujedno čeličili.“ U takvim okolnostima iseljavanje u Ameriku ili odlazak u „fremt“ bili su u Hrvatskom zagorju često jedini mogući način preživljavanja.
U doba kad se rodio Josip Broz njegov otac Franjo posjedovao je osam jutara zemlje. Za razliku od velike većine drugih Kumrovčana, imao je i par konja, s kojima je kao kirijaš mogao ponešto zaraditi. Stoga je Tito 1935. u „autobiografiji“ za kadrovsku evidenciju Kominterne mogao napisati: „Moj otac je bio seljak-srednjak, ali je već 1913. gotovo cijelo imanje bilo rasprodato zbog dugova bankama, pa je moj otac postao nadničar.“ Dugovi su nastali još prije Titova rođenja, kad je otac Franjo, jednu za drugom, otpremao iz kuće svojih šest sestara, kojima je prilikom njihovih udaja trebalo isplatiti dio zemlje i dogovoreni miraz. Plaćanje dugova se stalno prolongiralo, kamate se kupile i sve je to poput more pritiskalo kuću Brozovih. „Ali najteže od svega bilo mi je kada me otac slao da s njegovom mjenicom u ruci odem žirantima i zamolim da je potpišu. To su bili seljaci kao i moj otac, dužni, gladni, s mnogo djece... Morao sam tada slušati prvo grdnje, zatim jadikovke, dok konačno mjenica nije bila potpisana...“, pričao je, nakon mnogo godina, Tito svom biografu Vladimiru Dedijeru.
